...too late to find the way....

Evo mene malo... uf nisam pisala ništa od sredine šestog mjeseca, znači dva i pol mjeseca..puno.. joj toliko se toga dogodilo da kad bih počela pričati ne bi završila do sutra ako ne i prekosutra... važna stvar je da sam napokon sretna. Onaj mali komadić moje slagalice koja je bila gotovo popunjena sad je tu i slagalica je apsolutno puna. Sretna sam! Mislim da isijavam... i smijem se stalno, dobro nije da to inače ne radim..hi hi... sretno sam zaljubljena nakon uf..nakon previše vremena... i uživam jer osjećam... i ustvari ne brine me previše što će bit poslije jer sada uživam u trenutku a kad dođe onaj tužni možda ću bit razočarana i povrijeđena ali tada ću se naučiti nositi s time i sada neću razmišljati o tome...

Druga stvar, ne mislim više pisati postove... neću brisati blog zato što je tu previše uspomena, stvari koje mi znače, previše je mene i mojih osjećaja, mojih promjena raspoloženja... a i vi možete uvijek ostaviti komentar ili obavijest. Na kraju krajeva možete pregledati moje stare dubokoumne postove u kojima sam vjerojatno nadmašila samu sebe i pronaći savjet, izvući nešto iz njih ili naprosto vidjeti da sen netko nekad osjećao isto kao i vi.. Vjerojatno baš zbog tih dubokoumnih postova, u kojima sam usitinu nadmašila sebe, neću više pisati jer znam da ću lošijim postovima razočarati a za bolje me fakat treba puknut inspiracija... a znamo da se meni inspiracija javlja kad se zdeprimiram ili kad stvari krenu po zlu, no sudeći po stanju stvari nekako ne vjerujem da će se takvo što ubrzo dogoditi...

Sve vas puno pozdravljam...

P.S. Na blogu je s ovim postom objavljeno ukupno 100 postova..

Napisala sam sastavak o tečaju plesa na kojeg sam išla 3 mjeseca koji je gotov.. Fali mi.. I posvetila sam sastavak ljudima s plesa koje sam upoznala. Ali onda sam skužila da mi se ne sviđa pa sam odustala... Ionako ljudi s plesa neće ovo vidjet.. A neki su mi bili baš super..

Komp me izbacuje s neta.. Ne znam koji mu je vrag.. Tak da sve pišem u wordu i kopiram.. ccc.. pizdim... zato i nema postova od mene u zadnje vrijeme...

Inače sam u nekom friki stanju. Malo sam tužna, malo ljuta, malo vesela.. čudna... Odlučila sam izbrisat neke stranice svog života.. Neke stvari koje ne želim pamiti.. koje me samo sputavaju.. uzet ću ispunjenu bilježnicu i brisati drugu trećinu, nekoliko stranica.. samo da sve nesatne..da ostane bijelo... bez tragova.. kao da nikad nije ni postojalo. A neki se mogu snositi s problemima i prošlošću.. Ipak život je prepun uspona i padova a nakraju prosjek je samo horizontalna crta.. eh.. takav je život, a moj je već prepun tih čudnih crta a tek sam zakoračila u njega.. i nekako se nadam da će bit još puno takvih crta i da ću doživit još puno toga..

Evo ljudi pozdravljam...

Zamagljeno nebo

Tvoj pogled zastiru katkad magle prave.
Tvoje čudne oči, zelene il plave,
Pune i nježnosti i snova i bijesa
Ogledaju mir i bljedilo nebesa.

Ti si kao dani oblačni i mlačni,
Zbog kojih svi tužni postaju i plačni,
Kad od neke boli, tako nepoznate,
Kraj usnulog duha budni živci pate.

Katkada si nalik na lijepa obzorja
Što s jeseni gore suncem praskozorja.
- kako samo svijetli nad krajolicima
Kraj mokar u sjaju neba s oblacima!

O opasna ženo! Klime zavodljive!
Hoće li mi biti još neodoljive
I vaše zime i hoću l ikad moći
Da nađem užitak u ledu i noći?!

Charles Baudelaire
...... Uzela sam tu knjigu u ruke prije par dana.. Ova pjesma mi se svidjela čim sam pročitala prvu strofu.. Pročitala sam i drugu i treću i četvrtu. Pročitala sam pjesmu opet.. i opet.. Onda sam ju pročitala prijateljima... Pjesma mi se jednostavno urezala.. u srce... u dušu... navela me na razmišljanje... do te mjere da sam jedino o tom razmišljala, morala sam proučiti i izanalizirati svaki stih... Što je pisac želio reći.. he he.. I čudno, ali našla sam sebe u njoj.. Zapravo sebe u ulozi autora pjesme.. sebe kako pišem o njemu.. istina je zapravo da on nema plave ni zelene oči, ali nema veze.. Druga strofa --> to sam naprosto ja.. od početka do kraja.. mislim nema se šta objašnjavati... ja... treća i četvrta više manje..

Skužila sam da mi se sviđa poezija... sviđaju mi se takve pjesme u kojima se mogu pronaći..poistovjetiti s njima.. I sviđaju mi se one iz koji mogu nešto naučiti.. na način da počnem drugačije razmišljati o nekim stvarima... Dakako i sama pišem pjesme.. Ipak, to je samo kada sam povrijeđena i žalosna.. tako da ne mogu baš reći da uvijek imam inspiraciju.. ali koristim svaku priliku da napišem pjesmu.. A nisu ni tako loše.. Uglavnom to je sve, htjela sam samo s vama podjelit ovu lijepu pjesmicu

Zašto gubimo osobe do kojih nam je stalo ako nam je stvarno stalo? Ako mislimo d amožemo sve učiniti za njih? A što ako želimo a ne možemo? Zbog straha.. Zato jer smo kukavice.. To sam ja.. kukavica.. Znači li to da mi nije dovoljno stalo do njega? Znači li to da ipak ne mogu učiniti sve zbog njega? Ili je to jednostavno tako, u našoj ljudskoj prirodi? Ovog ljeta mi je jedan dečko rekao da ga je bilo strah prići mi jer je presramežljiv... A sviđao mi se... I ustavri ja ga nisam shvaćala... Nisam to razumjela.. Sada mogu, dapače imam isti problem.. Sada sam ja na njegovom mjestu.. Sada ja ne mogu prići dečku koji mi se stvarno sviđa a kojem se i ja možda sviđam... I opet ću si dopustiti isto.. Izgubit ću ga kao što je onaj dečko izgubio mene.. Hoću li napraviti tu veliku pogrešku i onda se svaki put vraćati u prošlost pitajući se šta bi bilo da je bilo... Kao što to sada činim jer sam na neki način već izgubila tog dečka.. Čak sam imala priliku jer sam mu se svidjela.. al sam ju zajebala.. I onda sam sada shvatila da mi se sviđa.. možd malo kasno.. al još uvijek ima šanse da me nije zaboravio.. Al ja mu jednostavno nemrem prić.. Ne mogu s njim razgovarat... Najgore je to šta mi je uistinu stalo.. I kada me izbjegava to me stvarno pogađa, sve više me boli, pa i rastužuje..Ne želim tek tako odustati, no zadnje dane to mi se čini kao jedno jedino rješenje..

Ovo je za nas put bez povratka. (čini mi se)


Ja čekao sam kao suha zemlja što čeka svoju vodu.. Budi moja voda!

* If I could be like that, I would give anything just for one day *

Pao je mrak.. I kiša je paduckala... Čuo se tihi šum i pad kapljica na prozor.. Ležala je.. Nepomično i zamišljeno... Jedva jedvice je gledala, a oči su joj se sklapale od umora.. Zvukovi izvana uspavljivali su je još više... A onda je shvatila da je bolje zaspati i utonuti u novi život... neku novu priču... Ne, nije umirala, samo je htjela sanjati... Htjela je da se stvarnost i mašta pomiješaju u prekrasnu priču.. U priču iz bajke... Htjela je i ona biti sretna kao svi oko nje.. I bila je na neki način.. Doživjela je njihovu sreću.. ipak svoju nije imala... nadala joj se.. i sada se nada.. Vjeruje da će doći dan kada će i ona biti sretna... Ili bar želi vjerovati da hoće... Osjeća se usamljeno... kao nikad do sad...
Zato ponekad odlazi.. Odlazi u novi život, u jedan san koji se svake noći mijenja. Tada je sretna. Tek tada doživi ono što uistinu želi, tek tada doživi ljubav i sreću.. I ničega nema osim savršenstva.. I naravno, on je u svakom njenom snu prisutan.. Kao i u njenim maštanjima po danu, on je kraj nje.. O da, sretna je... Želi zadržati taj trenutak, želi ga sačuvati, želi ga proživjeti, želi ga doživjeti, želi ga osjetiti, želi ga iskušati, želi ga živjeti.

* Love hurts
but sometimes it's a good hurt
and it feels like I'm alive
love sings
when it transcends the bad things
out of heartache, try me
cause without love I won't survive *


* I dig my toes into the sand,
the ocean looks like a thousand diamonds
strewn across a blue blanket
I lean against the wind
pretend that I am weightless
and in this moment I am happy...happy
I wish you were here *

P.S. Obećala sam :)

Povrijeđenost, razočaranje, tuga, plač, nemoć, ljutnja.. negativni osjećaji... u svima nama se oni jendom (čitaj više puta) skupe... neki padnu u depresiju, neki ignoriraju, a neki pak vjeruju u bolje, nekima ostane nada (ipak kažu da nada je vječna)... tada i ako se pojave neke dobre stvari, one ostaju u sjeni, zanemarimo ih jendostavno... ipak nemogu ti negativni osjećaji ostati u nama zauvijek... dođemo nekad do vrhunca kada oni ispare.... i sve dođe na svoje... The jigsaw must fell in right place.. To možemo shvatit ko katarzu.. u drami.. Život je drama.. Samo što se katarza u djelu dešava rijeđe nego takve stvari u životu...

Malo filozofiranja za danas.. :P
Idući put obećajem neki legendarni post (moš mislit ha ha)

...on je bio prisutan u njenom srcu dugo... stalno, konstantno... ali ipak njeno srce je bilo okupirano drugim stvarima i ljudima, on je tamo bio jedan nevažan djelić.. ili se tako činilo.. (?!) svaki put kad bi njoj nešto propalo u životu on joj je prvi padao na pamet.. kao netko s kim stvari nikad nisu mogle propsati jer zapravo niakd nisu ni postojale.. eh da... ipak prema njemu ona je osjećala nešto drugačije, nešto neopisivo riječima.. taj osjećaj osjećala je samo dva puta u životu a oba ta dva puta je bio drukčiji.. čitavo ovo vrijeme nije se dala smesti.. njega, svaku pomisao na njega ili bilo kakavo žaljenje za prošlošću ona je potiskivala.. e a onda je jednog dana to sve izašlo van... znala je da je on bio d guy, onaj dečko... vidjela ga je. on je bio sretan.. smijao se.. bio je okružen prijateljima, poznanicima i zgodnim curama... a ona je.. e da, ona je bila sama.. melankolična... htjela mu je prići i reći mu neke stvari... nije imala hrabrosti za to... nije imala ni samopouzdanja ni vjere u sebe.. prolazili su sati i ona je stajala i gledala njega... smiješak mu se nije skidao... napokon, odlučila je otići njemu i objansiti mu situaciju... bio je sve bliže i bilže.. i napokon ostalo joj je još tri četiri koraka do njega.. TUP! lupila je u nešto.. nije znala šta je to... ponovno se približila na istu udaljenost.. TUP! ništa joj nije bilo jasno... tada je shvatila.. staklo.. staklena pregrada onemogućavala joj je da mu priđe.. mogla je samo gledati... žuditi... željeti...maštati... nekada je očito tako.. ne možemo ono što smo planirali, ne možemo sami, ne možemo protiv nečije volje i ne možemo ono što smo željeli jer to je tako...

Imala sam jednu želju. Veliku želju. Imala sam ih doduše i više, ali ova je jedna, ovako novija.. Naime htjela sam još jednom vidjeti njega. Kad je odlazio znala sam da je to to, da je gotovo... bila sam svjesna toga iako mi se sve činilo kao u filmu... i bilo je kao u filmu... :( on je inače stranac. Ma zapravo se nismo ni poznavali ali on mi se urezao u srce... svidio mi se.. bio je prvi dečko nakon dugo vremena koji mi se uistinu svidio.. Ipak cijela ta situacija je bila apsolutno nemoguća i to me dan danas ubija.. zakaj je tako? Zašto su nas države razdvojile? Zašto je ta ljubav nemoguća? A moja želja je da odem k njemu... Da ga vidim još samo jednom.. Na jedan dan... samo jednom... da ga mogu zagrlit... I nadala sam se da on to želi i da još uvijek misli na mene... bar malo, malčice.. izgleda da nije tako... i to me rastužuje.. Znam da vraćam se u prošlost i znam da to nebi trebala činiti ali ja to opet radim.. Valjda ne znam drugačije... :( Tužna sam kada pomislim na njega, na neostvarivu ljubav koja se meni dogodila...
A meni se ljubavi općenito vrlo rijetko dešavaju... I sada se onda pitam, trebam li ustrajati u toj želji da odem u njegovu državu..u želji da ga vidim? U jednoj velikoj i teško ostvarivoj želji koja bi mi značila jako puno, strašno puno.. ????????



P.S.: Inače ne mogu baš reći da mi je ovo neko divno razdoblje u životu..

Mjesto zločina --> plesna dvorana. Vrijeme zločina --> subotnje poslijepodne.

Kroz prozore prolazi svijetlost... Obasjava mu lice.. Samo njemu.. Vidno mu smeta no ipak ostaje na svom mjestu... Ona stoji preko puta njega malo u desno.. Gleda ga svojim krupnim smeđim očima. Čeka ga. Samo njega želi. On razgovara s frendom.. Oh, sad ju je već vidio. Pogledali su jedno drugo.. Nasmiješio se.. Gledala ga je i zamišljala sebe u njegovom zagrljaju. Već je sve bilo sređeno, on i ona zajedno.. ona u njegovom zagrljaju. Približavao joj se i još uvijek nije skidala pogled s njegova lica. Onda se pred njom pojavila ruka. Nepoznata ruka. Nije bila njegova... slijedilo je veliko razočaranje.. pogledala je prijateljicu i morala otići s njim, sa strancem. Tako je malo falilo da umjesto stranca bude sa njim... Ples sa strancem je napokon završio.. vratila se na mjesto.. bez nade.. tada je po nju došao on.. Zelene oči urezale su joj se još prije, no sada ih je mogla gledati. Primio ju je snažno svojom rukom, sviđao joj se osjećaj... Tlo se vrtilo pod njima.. smijali su se cijelo vrijeme... tri minute za njih bile su vječnost... i bila je sretna... Kroz prozore je i dalje prolazila svjetlost, samo on nije tamo stajao..

Evo i ja sjela za komp da neš napišem... Danas me fakat pere nešto i derem se na sve moguće, onak jadni svi koji mi se približe a pogotovo žalim svoje starce... danas sam nepodnošljiva...

Hm da vidimo...dobila sam novi mob za Uskrs i da...to je to... al zapravo sam jako sretna.. dobro mislim raspoloženje mi se često mijenja al u globalu sam sretna... i mislim da bi i trebala biti... i da nekako moram priznati da se u meni javlja tračak vjere da bi mogla ovaj put dobro ispasti situacija zvana moj ljubavni život..da, stvarno vjerujem... mislim možda je to sve moje pogrešno tumačenje situacije ali ipak.. nada umire zadnja..kolko puta si svi ponavljamo tu rečenicu već mi je zlo od nje..al fakat je istina.. uostalom vrijeme će pokazati... he he

Svima želim Sretan Uskrs sutra i pozdravljam...

Bili smo na izletu.. Bilo je dobro fakat je za prvi izlet i predobro..al falilo je ono nešto.. neznam...nekužim neke osobe... valjda previše očekujem kaaznam.. al bilo je dobro.. braco mi je sviro Zastave sam za mene.. i pjevo je... :) i zajebavali smo se svi i --> ...da... i bilo je fakat ok... moja raspoloženja bila su 5 minuta hepi 3 minute tužna... i to me ubijalo...i živcira me to... i to njgovo ponašanje...i najgore mi je šta očito bulji u mene al da bi neš progovorio nema teoretske... ok da... još dva dana i praznici fala bogu... pozdrav

Čovijek nije istkao tkanje života, on je samo nit u njemu. Što god čini tkanju, čini samom sebi.

Neki dan započeli smo temu o životu. Nas četvero. Što je život... I oni su rekli da su naš život škola i tramvaj. Mene je to malčice razljutilo. Onak nemreš reć da su ti škola i tramvaj život. Život nije prijevozno sredstvo i život nije ustanova u koju ideš da bi se školovao... Život je puno više... Život su svi oni osjećaji koji se pojavljuju kada smo sretni, tužni ili melankolični. Život su svi ljudi koji svojim postupcima i riječima utječu na nas... Život je prijateljstvo. Život je ljubav, ali ona istinska. Život je i mržnja. Ah ponavljam se.. život su sjećaji ko što rekoh.. Život je zdravlje jer bez zdravlja teško ima života. Život su svi tužni i sretni trenuci. Život su trenuci koje provedemo na zemlji. Život je sve oko nas... Sve na što možemo utjecati ali i ono što se jednostavno mora dogoditi... U svakom slučaju teško je definirati život, no ja vjerujem u svoje obrazloženje.

Evo ko što sam rekla život su svi tužni i sretni trenuci pa valjda su i mene napustili oni sretni...ne znam...polako padam u neku depru..ovo vrijeme me žalosti, moji osjećaji također, a njegovo ponašanje najviše.. Dok me činjenica da me nikad neće ni pogledat skroz deprimira... I eto, prošli su moji trenuci sreće, došli oni tužni, pesimistični, i patit ću i tražit ću sebe al neznam kolko ću vremena na to potrošiti i kada ću se uistinu pronaći opet... taman kada sam mislila da sam se sredila... ah..to je život jednostavno...

Završila škola... bar za ovaj tjedan..išla sam iz kafića. sama... Bilo je toplo i imala sam kratke rukave... slušala sam glazbu a u pozadini sam čula gužvu na cesti i prolaznike koji su razgovarali... proučavala sam svijet oko sebe...svi su bili različiti a opet činili su se isti... odjednom se pokraj mene pojavio on.. šutio je i gledao u mene kao da gleda u staklo.. nije mi smetalo..bila sam sretna... kasnije sam mu se nasmješila i on meni.. I dalje nismo razgovarali.. Ušla sam u tramvaj. Okrenula sam se a njega više nije bilo... sve je bilo u mojoj glavi... samo iluzija... Ipak, stvarnost mi se činila lijepom..sve je bilo onako kako treba... i još uvijek je... danas na geografiji gledala sam kartu svijeta. U meni je izazvala neki topli osjećaj.. Pomisao na svijet koji je tako šaren u lijepim veselim bojama (žuta, narančasta, zelena, plava, roza...) veselila me... dok ovo pišem ne vjerujem ali stvarno me još više razveselilo. Nikad do sad nisam gledala kartu svijeta na taj način... i proglasili su me luđakinjom.. ali who cares until I'm happy... I upoznala sam ga neki dan... I razgovarali smo.. I sada znam, on je ona posebna osoba koju svi tražimo... Možda ja njega ne poznam, al on je meni poseban, drugačiji od drugih, zrači onim nečim.. htjela sam mu danas pokloniti jedan smiješak, onaj lijepi koji mogu samo u posebnim situacijama, al ga nažalost nisam uspjela vidjeti... Ipak, i dalje sam sretna... =)

Sanjat ću ga
a on to neće znati.
Voljet ću ga,
on to neće znati.
I živjet ću zbog njega,
ali to nikad neće saznati..

Još me drži ona sreća... Samo sada je još veća. Ma neki dan sam skoro pala neku depru... Zašto? Hm, vjerojtno shvaćanje negativnih činjenica i želja za više, za razlozima više za sreću... Bila sam ljuta čitav dan... Sve me ljutilo i živciralo tolko da sam pizdila na trojku iz likovnog što inače nikad nebi. Smijeh je bila zadnja stvar na koju sam mislila... Tužno... Plakalo mi se... Kupila sam si pitu od višanja u pekarni na putu do doma. Zaboravila sam na dijetu i na sve... Nije me bilo briga.. Otišla sam na msn... Razgovarala s par mi najdražih osoba i pokušavala smaknut s uma činjenicu da sam zaljubljena u tipa kojeg upće ne poznam... Glupo!!!!! Ah... I u tim trenucima javi se meni moja draga prijateljica i kaže mi jednu predobru vijest... Nešto što sam mogla samo sanjati... A možda čak ni to. On više nema curu. A imao ju je.. I tako sam ja napokon opet stavila onaj divan ogromni smajl na facu, jer ipak, ne zove mene moj braco uzalud SMAJLIĆKA =) I tako je Smajlićka otišla u krpe, legla i buljila u strop. Neprestano razmišljala o njemu... weee... i nije mogla spavati već je morala obavjestiti svoje prijateljice o toj novosti.. (tipično ženski) Zaspala je ali on i dalje nije izlazio iz njenih misli, sanjala ga je =) A jutro kad se probudila bila je ponovno hiperaktivna i išla plesat. Zatim je otišla na trening i još uvijek joj je samo on bio na pameti.. Ludica mala... =) Poslije toga je bila tolko sretna da je častila frendicu kavom zbog sreće. Frendca ju je naravno jako zbunjeno gledala, ali njoj to nije nimalo smetalo. Jer je sretna... Samo da ju ta sreća ne napusti... I iako to što je slobodan ne znači puno, meni je to od velike važnosti. I iako to nije ni pola onoga što bi ja htjela, sretna sam. Ipak ima vremena za moje planove i njihovo ostvarivanje.

Uvijek najbolje učimo iz svojih već proživljenih primjera, pa sam i ja tako nešto naučila iz cijele ove situacije. Ja nisam od onih popularnih prezgodnih cura na koje padne svaki dečko i dok sam bila klinka mislila sam da se nikad nijedan dečko neće zaljubiti u mene. Tada bi mi prijateljice govorile da sigurno postoji netko kome se ja sviđam samo što je presramežljiv da mi to kaže. Ja tome naravno nisam vjerovala. Ali sada učim na pravom primjeru. Sviđa mi se (ili sam zaljubljena, ali se ipak nadam da nisam) dečko koji je do jučer bio u sretnoj vezi i s kojim se nisam uopće upoznala i kojem nije ni na kraj pameti da mi se sviđa. Pa kako bi mu i bilo... A to možda nikad neće ni saznati =( Ipak, to nam je dokaz da sigurno negdje postoji netko kog veseli jedan jedini trenutak kad vidi i netko tko prema nama osjeća nešto «više».. A svima koji su upravo ti koji se razvesele kad vide te svoje drage osobe želim poručiti da poduzmu nešto iako im se čini uzalud jer bi mogli dopustiti da velika sreća ode od njih... Da ih napusti.. A zašto? Zbog straha, sramežljivosti ili nekog drugog osjećaja koji nije ni do koljena ljubavi... Nekad u životu treba riskirati da bi bili sretni osjetili osjećaje koje dosad nismo i doživili situacije o kojima nismo ni maštali...